Čim sam se probudio, začuo sam mamu kako se iz druge sobe dere da se počnem pakirati jer uskoro krećemo na otok Lompoi. Naravno, poslušao sam je i počeo bezvoljno spremati stvari. Spremio sam u oveći kofer neke slatkiše (nek’ se nađe), četkicu za zube, odjeću itd. Nakon što smo se svi spakirali, sjeli smo u automobil i krenuli. Na putu sam slušao glazbu na mobitelu. U jednome trenutku tata je naglo zakočio, a kada sam otvorio oči ugledao sam… Krv! Pravu krv koja je tekla niz moju ruku… Kada sam pogledao prema tati, imao sam što vidjeti. Nije mu bilo dobro, a mama je već zvala hitnu pomoć i policiju. Sve je bilo jedan užasan za prizor. Hitna je stigla za deset, a policija za 20 minuta. Dok je liječnik pregledavao tatu i motao mu zavoj oko glave, policajac je mamu i mene počeo ispitivati detalje o nesreći. Odmah sam mu rekao da ništa nisam vidio jer sam slušao glazbu i gledao spotove. Bilo je čudno to što ispred nas nije bilo ničega, odnosno nismo znali u što smo niti u koga smo udarili. Ni policiji ništa nije bilo jasno. Nakon dugih par sati istraživanja nismo pronašli nikakve odgovore. Ova je nesreća ostala posve tajnovita. Istoga dana mama i ja vratili smo se kući i očekivali poziv od liječnika da bismo saznali što je s tatom. Četiri sata kasnije liječnik nam je javio da tata ima blaži potres mozga.
NASTAVAK SLIJEDI…
Tara Mandić, 7.a