„Sanja je dosegla novi level jadnosti.”
„Što to nosiš? Krpe?”
„Slažeš se s kantom za smeće, tamo i ostani!”
„Koliko ti dlaka imaš? Jesi li ti vukodlak?”
Ovako današnji dječaci razgovaraju. (Nemojte misliti da generaliziram. Naravno, postoje iznimke i drago mi je zbog toga.) To im je normalno. Služe se time umjesto pozdrava. Uopće ne razmišljaju o tome kako se mi osjećamo, kao da ih nije briga, a vjerujem da to nije istina. Takvim se ponašanjem vjerojatno žele dokazati, a ni ne znaju koliko to boli. Ne znaju kako je strašan osjećaj kad ti prijatelj kaže da si smeće ili da se oblačiš u krpe. Oni se ne mogu zamisliti u tijelu osobe kojoj tako glasno i skoro svakodnevno govore da je vukodlak ili da je jadna. Opravadavaju se da je to samo šala. Možda i je smiješno, jedanput ili dvaput, no svakodnevno vrijeđanje i zadirkivanje sigurno nije šala. Zato vas molim, prije no što nekomu kažete nešto ružno, zamislite kako je toj osobi. Umjesto da nas zadirkujete, pokušajte nam pomoći i pristupiti nam na lijep način! Pokušajte nam, na primjer, dati kompliment ili se barem nemojte rugati i svoje mišljenje zadržite za sebe! Širite prijateljstvo, a ne mržnju i ružne riječi ili uvrede… Pomozite nam da se svi osjećamo bolje i ugodnije i, vjerujte, na isti će vam se način vratiti!
Daria Domijan, 7.a