Olujno nevrijeme

Bila je to tmurna i olujna noć. Stojimo sami u dvorištu napuštene kuće koju već tri dana promatramo i pitamo se: „Zašto bi netko napustio ovako lijepu kuću?“ Naime, kuća je bila obrasla lišćem kao u bajci i imala je dva kata s tavanom kao carski dvor. Stojim tu i pitam se: „Što li se dogodilo u ovoj kući da ju je netko samo tako napustio?“ Stojim tu s prijateljima iz ulice. Svatko u svom kaputiću i jakni. Dečki (naravno) nose jakne, a mi cure nosimo crne kaputiće. Karla, koja još nije u osmom razredu, boji se. „Možda su zidovi puni duhova“, pokušao ju je preplašiti Luka, ali to mu nije uspijevalo. Nakon dugog razgovora o preprekama koje nas čekaju u napuštenoj kući, odlučili smo ući. Fran je otvorio prašnjava i stara vrata kuće dok mu je Ivona osvijetlila put. Ušli smo, bezbrižno, ne znajući što nas čeka ili što ćemo pronaći. Hodnikom smo došli u staru kuhinju koja je bila povezana s dnevnim boravkom.

U njoj smo pronašli hladnjak te je Ivan, najstariji u grupi, shvatio da netko sigurno plaća račune za struju zato što hladnjak još uvijek radi. Pomisao da netko još živi ovdje i da nas može uloviti dok njuškamo u njegovoj ili njezinoj kući prestrašila me. Dok je ekipa u dnevnom boravku raspravljala o tome što će napraviti, ja sam se uputila na drugi kat. Nisam našla ništa zanimljivo na drugom katu. Našla sam sobu punu knjiga i malu spavaću sobu koja je izgledala kao zatvorska ćelija. Krenula sam na tavan, sama kao usamljeni vuk, te otvorila škripava i strašna vrata tavana. Tavan je bio pun kartonskih kutija. U njima je bilo puno starih: igračaka, lutkica, autića, krpica, glazbenih kutija… Dok sam tako razmišljala o čudnim predmetima koje sam pronašla, čula sam škripanje starih kućnih podova. Sakrila sam se u kut iza hrpe kutija. Odjednom sam čula zvuk glazbene kutije i – vidjela duha! „AAAA!“ zavrištao je. „Lana, prestani strašiti brata svojim glupim pričama.“ „Dobro!“ odgovorila sam na mamino upozorenje. „Lana, ja, ja se bojim“, mucao je moj mali brat grleći svojega plišanog medvjedića. „Ne brini se, to je samo priča.“ Zagrlila sam ga te kroz prozor promatrala olujno nevrijeme.

Lana Korajlija, 7.a