Moj nerođendan

Ovdje, u domu, običaj je da na svoj rođendan dobiju kolač sa svjećicom. Tako svake godine svih 200-tinjak mojih prijatelja, koji zajedno sa mnom žive u domu, za svoj rođendan puhne u svjećicu dok im cijeli dom pjeva pjesmu. Da netko intervjuira svu djecu i da ih u tom intervjuu pitaju kakav je osjećaj slaviti rođendan bez roditelja, sva bi djeca odgovorila isto. Rekla bi da je zabavno iako nemaju obitelj. Svi osim mene. Roditelji su me, kad sam bio mali, ostavili ispred vatrogasne stanice. Nitko nema nikakve informacije o meni. Ime mi je dodijelila teta Mira. Nazvala me David. Rođendan ne slavim, ali znam da mi je 13 godina. U domu nemam baš puno prijatelja zato što me većina djece smatra štreberom (volim pisati i to valjda nije kul). Također nije kul biti zaljubljen u (kako dečki kažu) najdosadniju curu u domu. Marija, meni, uopće nije dosadna. Ona je lijepa, pametna i sjajno piše. Imati astmu, dugu kosu i nemati rođendan nije kul. Ove ću godine to promijeniti. Ošišao sam se baš kao Filip. Još moram saznati datum svojeg rođendana. Prvo sam posjetio vatrogasnu stanicu da ih pitam sjećaju li se dana mojega prvog posjeta stanici. Naravno, nisu se sjećali. Pitao sam i voditeljicu doma, no ni ona se nije sjećala.  Nakon dugog dana ispunjenog neuspjehom sjetio sam se tete Mire. Odmah sam potrčao do kuhinje i pitao je sjeća li se koji je bio datum kada mi je dala ime. 19. srpnja. To je to, to je moj službeni nerođendan.

Lana Korajlija, 7.a