Da smo barem imali korijenje




U današnje vrijeme velikih klimatskih promjena i, posljedično, brojnih prirodnih katastrofa, morali bismo se zapitati što činimo prirodi, našoj hraniteljici. Savanna Lončarić, učenica 7.a razrednoga odjela, napisala je  maštovitu priču koja će nas možda rastužiti, a možda i učiniti da  zastanemo na trenutak i razmislimo o tome što zapravo možemo učiniti  za spas planeta Zemlje te kako to realizirati. Pročitajmo!  

  Ispred mojih očiju – sjec, sjec, sjec! I prijatelji mi tresnu na tlo. Oduzeli su mi ih oni čudovišni ljudi. Sve što bi od njih ostalo bilo bi njihovo korijenje te par otpalih iglica i grančica. Bez svojih korijena mi trunemo.

   Nakon svakih božićnih praznika većina bi nas obitelji bacila van pokraj smeća da nas glomazni kamion odnese ne misleći o tome da smo i mi živa bića. Ali što ako bi nas ostavili sa svojim korijenjem? Barem bi nas iščupali zajedno s njim da nas mogu ponovno posaditi, da nas vrate našim domovima. Tako bih uvijek mogao biti sa svojim prijateljima.

   Jednoga dana i ja sam bio sasječen kao i sve ostalo drveće za prodaju. Jedna me obitelj jednostavno pogledala i odmah požurila prodavaču s novčanicima u rukama. Odveli su me svojemu domu i prikovali za hladni, željezni stalak. Gledao sam kako me dvoje djece i njihovi roditelji krase raznim ukrasima i božićnim lampicama, a navrh glave položili su mi veliku, sjajnu, zlatnu zvijezdu. Ono dvoje djece uvijek bi se igralo oko mene vrišteći i pjevajući dok bi ih roditelji nadzirali. Na Badnjak su ispod mojih grana stavili posađenu pšenicu i pisma Djedu Božićnjaku. Kasno u noći netko je došao. Ne znam tko, ali netko nas je posjetio i stavio još nešto ispod mene – velike zamotane kutije, poklone. Ujutro, božićno jutro, djeca su ih otvarala  ustima širom otvorenih.

   Nakon jednoga tjedna još uvijek sam stajao tamo u njihovoj sobi sa svim ukrasima na sebi, ali tjedan dana kasnije počeli su ih skidati. Moja prekrasna svjetlucava haljina nestala je baš kao i moje velike naušnice, a oduzeta mi je i ona zlatna kruna s glave. Sve su ukrase stavili u jednu ogromnu kutiju i sve sakrili na svoj tavan. Ubrzo sam gledao gologa sebe kako stojim nasred hladne, sad neukrašene, dječje sobe. Zatim se dogodilo ono za što sam znao da će se dogoditi.

   Sva moja sreća i veselje bili su samo iluzija. Izbacili su me van na hrpu drugih, većih i manjih, božićnih borova i jelki. Svi smo zajedno trunuli ispred zgrade. Da smo barem imali korijenje.

Savanna Lončarić, 7.a