Moji roditelji ovisnici

Moj je tata alkoholičar, ovisnik. Svake bi noći otišao van s prijateljima na cugu (tako je on to zvao) i vratio se kući pijan, ne sjećajući se polovice noći. Moja ga mama kori, ali to nije od mnoge pomoći. Jedne noći tata je rekao da ide s prijateljima van, kao i obično. Mama je prigovarala, zakolutala očima i s malo muke samo rekla: „U redu.” Tata se zatim obuo i oko devet sati navečer otišao. Bio je dugo vani. Već su bila dva sata ujutro, a njega još nije bilo. Mama je spavala, a ja nisam ni oka sklopio. Nisam mogao, nešto me mučilo, nešto nije bilo u redu. Na kraju sam uspio zaspati. Probudio sam se u sedam i otišao u kuhinju napraviti si doručak.  Mislio sam da se tata vratio te da spava, ali kada se mama probudila upitala me: „Jutro, Sandro. Jesi li vidio tatu danas?”, a ja sam joj odgovorio zabrinutim: „Ne.” Mama je onda pogledala u kupaonicu, a ja sam joj doviknuo kako sam nedavno bio tamo te da nije unutra. Sad se već, s obzirom na to da nije bio u kući, zabrinula i odlučila ga nazvati. Upalio sam televiziju da si odvratim pažnju od tate jer sam i ja bio zabrinut. Tata se nije javljao na mobitel.

Slikovni rezultat za alkoholizam

Kada sam upalio TV, taman su započinjale današnje vijesti. Na vijetima je bio i moj otac. Dogodila se nesreća. On ju je uzrokovao. Pozvao sam mamu da to vidi i bila je šokirana, slomljena. Tata je bio pijan. Vozio se s prijateljima prema kući i kladili su se kako će stići na zeleno svjetlo prije no što se upali crveno, ali, očito, nije stigao. Nikad ni neće stići. Udario je u drugi automobil te su se okrenuli naopako. Jedini koji je preživio bio je Toma. Tjedan kasnije organizirao se sprovod. Žalost nije nestajala. Vidio sam mamu da puši. Zar zbog tate? Tuge, možda? Ona je, devet godina kasnije, umrla od raka pluća, a ja, sedamnaestogodišnjak, ostao sam sâm.

Savanna Lončarić, 7.a