Tramvaj – ustati ili odustati

Svakog dana odlazim u školu tramvajem ili autobusom, nikada pješice. Živim u Zaprešiću, a to je vrlo daleko od Kajzerice gdje je škola koju pohađam. Budući da djevojkama uvijek treba više vremena od očekivanog za jutarnju rutinu, volim ustati vrlo rano prije škole. Izvlačenje iz kreveta, pranje zubi, ruku, umivanje i čišćenje lica, odlučivanje što ću danas obući, spremanje knjiga u torbu, pranje kose i češljanje kose – sve to obavljam svako jutro prije škole. Jučer je bio izuzetak.

Probudila sam se kasnije nego inače, oko 7:15, a uvijek sam budna u 6:00. Uplašila sam se čim se na ekranu mobitela pojavilo vrijeme. Iskočila sam iz kreveta i obavila svoju rutinu najbrže što sam mogla. Jedino nisam stigla dobro počešljati kosu što je rezultiralo činjenicom da izgledam kao vještica. To sam primijetila tek kada sam jureći izašla van i pogledala se u prozorsko staklo auta parkiranog na inače našem parkirnom mjestu. Otrčala sam do tramvajske stanice i shvatila da sam propustila četvorku koja je polako nestajala u magli. Pogledala sam na ekran na kojem je pisalo da sljedeća četvorka dolazi tek za sedam minuta. Stalno me progonio strah da tramvaj neće doći te da ću zakasniti na prva dva sata. Iako sam imala još pola sata prije početka nastave, svejedno me mučio loš predosjećaj. Vani je bilo ledeno, a u silnoj sam žurbi zaboravila ponijeti šal i vunene rukavice. Nos mi je pocrvenio od hladnoće, a ruke problijedjele. Sjedila sam na metalnoj klupici već deset minuta. Pored mene sjedila je nervozna mlada gospođa koja je vjerojatno isto iščekivala nedolazeći tramvaj. Stalno je cupkala, uzdisala, povremeno gledala u mobitel da provjeri vrijeme dok je napokon nije odustala od tramvaja te pozvala taksi. Taksi je došao za dvije minute. Ja sam još uvijek drhtala od hladnoće i čekala tramvaj. Znala sam da ću zakasniti na prvi sat povijesti. Drugi sat imali smo kemiju. Ako zakasnim na drugi sat, neću požaliti jer ipak mi kemija nije jedan od dražih predmeta. Ne volim ni tjelesni, a s obzirom na to da je on treći sat, više se nisam bojala zakašnjenja i opustila sam se. Željela sam da vrijeme prođe što brže i da tramvaj dođe što kasnije jer se uvijek mogu opravdati i okriviti kašnjenje tramvaja. Ovo je zapravo bio prvi put da sam ponijela lektiru u školu jer inače nemam vremena za čitanje. Sada nisam imala što raditi pa sam je izvukla iz prednjeg pretinca torbe i počela čitati. Već sam bila na 67. stranici, a knjiga ima 203. Bilo je vrlo tiho pa sam se još više udubila u čitanje i vrijeme je prošlo vrlo brzo. Čula sam zvuk tračnica. Pogledala sam u daljinu i vidjela kako se tramvaj približava. Detaljno sam pogledala gornju brojku i uzdahnula. Velika brojka četiri postajala je sve veća što se tramvaj više približavao. Zakasnio je dvadeset minuta. Nije tako loše s obzirom na to da je jučerašnji bus zakasnio četrdeset minuta kada sam išla u glazbenu. Ušla sam u topli, poluprazan tramvaj i odmah zauzela najudobnije mjesto pored prozora. Bilo je blizu vrata u slučaju da želim istrčati iz tramvaja, stakleni zid odvajao me od javnosti, a malo uzvišenje bilo je savršeno mjesto za moju školsku torbu tešku tri kilograma. Stavila sam lektiru na sjedalo pored sebe što je bio dobar znak da očito ne želim da itko sjedne na to mjesto. U tom luksuzu zaboravila sam poništiti tramvajsku kartu. Nisam se zamarala jer kontrola me već tri godine nije provjerila od zadnjeg puta. Iza mene sjedila je djevojka mojih godina i tipkala nešto na mobitelu. Šaptala je neke čudne riječi i lupala nogom o pod. Mislim da je bila vrlo ljuta. Možda i ona kasni u školu? Do škole mi treba dvadesetak minuta te sam nakon gledanja kroz prozor sklopila oči. Probudio me hladan vjetrić izvana jer su se otvorila stražnja vrata. U tom trenutku u tramvaj je ušlo više od dvadeset ljudi i skoro su se sva sjedala u roku od deset sekundi popunila. Budući da je na njemu još uvijek ležala moja lektira, nitko me nije pitao je li mjesto kraj mene slobodno. Pomislila sam: „Ako nitko ne želi sjesti, malo ću se raskomotiti i zauzeti oba sjedala pa zaspati.“ Pogledala sam oko sebe i pritom legla na svoju torbu. Imala sam osjećaj da ljudi bulje u mene i čude se što sam ovako nepristojna, da oni moraju stajati dok se ja tu izležavam. Nije bilo dugo dok me probudio drugi hladan povjetarac koji je izašao iz prednjih vrata tramvaja. U tramvaj su ušle tri osobe. Jedna od njih bila je vrlo stara gospođa koja je na leđima i u rukama imala dvije do vrha napunjene torbe. Imala je veliku pamučnu kapu na glavi, crveno-bijeli šal i veliki smeđi kaput na sebi. Izgledala je vrlo umorno. Gledala je uokolo i tražila mjesto za sjesti. Pokušala sam je ignorirati i nastaviti spavati, ali sam bila dosta nervozna jer je nepristojno sjediti ako starijoj osobi treba mjesto za sjesti. Djevojka koja je sjedila iza mene ponudila je svoje mjesto staroj gospođi te je odmah ustala. Rekla je: „Sigurno ste umorni. Vidim da nosite puno nekih vreća koje izgledaju dosta teško. Evo… Sjednite.“ Gospođa joj se osmjehnula i odmah se izvalila u sjedalo. Torbe je stavila blizu mojih nogu i pritom me pogledala ljutitim pogledom. Kao da ne smijem ovdje sjediti. Nakon nekog vremena nisam se više obazirala na staru gospođu, nego sam čitala lektiru. Moje putovanje nastavilo se dok nisam čula zvuk sljedeće stanice. Odmah sam zgrabila knjigu i torbu i izjurila van iz tramvaja. Trčeći do škole provjerila sam vrijeme na mobitelu. Zakasnila sam na prvi sat. To me pomalo usrećilo jer je profesor prošli sat rekao da će ispitivati, a ja knjigu nisam ni dodirnula. Kad sam napokon sva zadihana došla u školu, čuo se zvuk zvona za početak drugog sata. Ušavši u učionicu, ispričala sam se profesorici i sjela pored Sare i Donatele. Rekla sam im da kasnim zbog tramvaja. Na satu kemije nije mi bilo baš zanimljivo pa sam samo buljila u prozor. Razmišljala sam o onoj staroj gospođi u tramvaju. Stvarno je izgledala umorno. To me prisjetilo na jedan hladan dan kad sam išla tramvajem u glazbenu školu. Hodajući do stanice, noge su me sve više i više boljele. Obula sam male cipele koje su bile tako neudobne da sam ih htjela skinuti i bosa nastaviti hodati. Kad sam napokon ušla u tramvaj nije bilo nijednog slobodnog mjesta. Na leđima sam imala tešku torbu s teškim knjigama iz solfeggia i klavira. Htjela sam se odmoriti i sjesti više nego išta na svijetu u tom trenutku. Napokon, jedna je žena ustala i ponudila mi svoje mjesto. Bila sam joj tako zahvalna… Sada sam osjećala grižnju savjesti jer se nisam ustala onoj staroj gospođi u tramvaju. Točno sam znala kako joj je. Kada nosiš tešku torbu i bole te noge od hodanja, jedino što želiš jest odmoriti svoje umorne noge i sjesti. Čulo se zvono za kraj zadnjeg sata. Sva umorna, obukla sam svoj kaput i rukavice te otišla van. Na tramvajskoj stanici bilo je puno starijih ljudi. Znala sam da svi čekaju isti tramvaj. Jednu i jedinu devetku. Kad je tramvaj došao, zauzela sam mjesto kod prozora i napokon odložila svoju torbu. Nasuprot mene stajala je stara gospođa. Držala se za rešetku i gledala uokolo. Mislila sam da traži slobodno mjesto. Nažalost, sva su mjesta bila zauzeta. Oklijevajući neko vrijeme sjetila sam se onog dana kad su me užasno boljele noge i kad je žena ustala s mjesta i dala mi da sjednem pa sam to isto i ja učinila. Upitala sam gospođu: „Želite li sjesti?“ Ona mi je jako tiho rekla: „Pa, ako nije problem, može.“ Stavila sam svoju torbu na leđa i istog sam se trenutka ustala sa mjesta. „Hvala ti puno! Danas sam jako puna hodala i željela sam sjesti. Valjda znaš… pa… kako je to…“, gospođa mi se osmjehnula te mi dala nekakvu čokoladicu koju je dugo držala u ruci. To sam znala jer je čokoladica bila sva otopljena, ali u isto vrijeme jako ukusna.

Iako sam morala stajati 20 minuta s teškom torbom na leđima u zagušljivom tramvaju držeći se za metalnu rešetku pored prozora, osjećala sam se jako sretno, ispunjeno i pristojno. Znala sam da sam učinila dobro djelo. Još u mom djetinjstvu, mama bi mi uvijek pričala o dobrom ponašanju, to jest, o bontonu. Svaki sam dan morala slušati petominutne mamine priče za ručkom – kako se mora biti tiho u crkvi, kako se mora zahvaliti kad ti netko nešto dâ, kako se trebamo ispričati ako učinimo nešto loše nekoj osobi, kako ne smijemo govoriti ružne riječi drugima, kako se mora ustati starijim osobama u tramvaju ili autobusu, kako se mora govoriti Vi profesorima… Napokon se to njezino pripovijedanje isplatilo. Dobro djelo čini svakoga dobrom osobom.

Tonka Milanović, 8. razred