Poruke na internetu – lako je biti rječit dok ostajemo anonimni

Mislim da bismo se mogli lako složiti s činjenicom da se većina ljudi koristi društvenim mrežama. Postoji nekakva sigurnost u tome što znamo što sve možemo saznati uz njih. Neki na njima prate svoje idole, neki samo uživaju u dijeljenju svojega života na internetu, a drugi se jednostavno tako žele zbližiti sa svojim bližnjima. Pozivi na izlaske putem pisama sada su zamijenjeni jednom običnom porukom. Postoji toliko nepisanih pravila na internetu, a prekršite li jedno, cijela rulja tinejdžera mogla bi vas napasti. Ono što je u početku bio još jedan kreativni prostor, sada više nije čak ni sigurno mjesto za izražavanje svojih iskrenih misli i stavova. Sve što vidimo, svaka slika koju označite sa sviđa mi se, sve je u potpunosti skriptirano. Zar zaista mislite da se ta djevojka našla u toj savršenoj pozi pred tako lijepim zalaskom sunca? Očito je da nije, samo tako želi biti viđena. Toliko ljudi koristi se društvenim mrežama kao svojim sigurnim mjestom. Mjestom na kojem se osjećaju kao da svima, ali u neku ruku i nikome, govore što su oduvijek željeli reći. Dobivamo novo nevidljivo samopouzdanje koje se, nažalost, ne oslikava u naše slobodno vrijeme. Postajemo nova osoba, pravi mi, ali nikad takvi ne izlazimo na površinu.

Isto tako osjećamo novu slobodu. Možda je bolje reći – veću i proširenu slobodu. Takva neograničena sloboda čini se jako primamljiva. Nekima se tada pojam slatke slobode konačno ostvaruje. S time nam još raste i želja da podijelimo svoje misli. Možda kažete svojoj simpatiji da vam se sviđa, ispričate se nekome jer vam je neugodno to učiniti osobno, licem u lice. Možda pronađete nove prijatelje i ljude s kojima dijelite iste hobije. Naposljetku, možda kažete ono što zaista mislite o nečemu, nekoj diskretnoj temi ili o nekome. O osobi. Tu osobu poznajete iz viđenja ili je uopće ne znate, a ono što želite izraziti uvijek je ili uvredljivo ili pažljivo. Istina, u Općoj deklaraciji ljudskih prava navode se famozno pravo govora i pravo izražavanja vlastita mišljenja. No zar zaista mislite da je nužno nekome uputiti uvredljive riječi, zvati ga pogrdnim imenom? Ljudi često zaboravljaju razliku između kritike i mržnje. Donedavno je u mojemu vlastitom okruženju bio trend drugima pisati anonimne poruke u kojima ste mogli reći što god ste htjeli. Dakako, velika je većina je tome pribjegla, ali nisam vidjela velik broj pohvala u svemu što sam pročitala. Omjer je 1 : 9 u korist negativnih upisa. Djevojkama između 13 i 14 godina upućeni su pogrdni nazivi, vrijeđane su im majke, a ni s dječacima situacija nije bolja. Mogla sam primijetiti kako na kraju ponekih poruka piše #nijehejt, ali iskreno se pitam kome to znači.

Te su dvije riječi trebale značiti ispriku za nešto što nimalo i ni u jednom trenutku nisu požalili. Riječi nije hejt zamijenile su pojam kritike. Ako pogledamo profile djevojaka kojima su pisani pogrdni nazivi, lako ćemo primijetiti da sve imaju zajedničku stvar – ili su vrlo lijepe ili su imaju predivno tijelo. To su djevojke koje na svojem profilu imaju fotografije na kojima su odjevene u kratke hlače, u haljine. Djevojke koje nanose kozmetiku jer uživaju u tome, jer se tako bolje izražavaju. Dječaci. Dječaci koji pokazuju strast za svojim sportom, koji pokazuju osobe s kojima su romantično povezani. Gdje je nestao pojam kreativnog prostora, možemo ovdje vidjeti. Društvo izgrađeno na internetu tako je fantastično osmišljeno. Zajednica koja ne osuđuje. No, to se ovdje nije dogodilo. Ovdje su djevojke i dječaci uvrijeđeni i poniženi na temelju njihova izgleda, njihova načina odijevanja. Tu je nestala poanta slobode. Sloboda ne bi trebala značiti da možemo činiti što nas je volja, već bi trebala biti mogućnost za širenje dobra. Uputite li lijep komentar, na internetu možete postići puno više. Možete nekome uljepšati dan, podignuti mu samopouzdanje. Nije li to pravi pojam slobode? Činiti nešto za nekoga, a istovremeno time i sebe uzdići. Ništa ne širi naša krila poput takve slobode. Ta velika nepromišljenost u nama čini toliko loših stvari. Negativno mišljenje o nekim društvenim pojavama temelji se na onome što znamo, ponekad na običnoj pretpostavci, a često je to znanje samo informacija smo jednom negdje čuli. Dovoljno loša da je zapamtimo. Stoga je potpuno neopravdano na društvenim mrežama vrijeđati ljude koje koje ne poznajemo. Ni u jednom pogledu to ne može biti ispravno.

Kao što sam spomenula, mnogo toga možemo saznati na društvenim mrežama, a razlog je tomu brzo širenje vijesti. Podijelite li viđeni prizor javnosti (internetu) u lošem svijetlu, to će se vrlo brzo proširiti. Dok stigne trenutak žaljenja, već je prekasno. Nitko više neće ponovo provjeriti tu informaciju. Većina će uvijek vjerovati većini. Što mislite, zašto je demokracija i dalje tu? Nema bolje osmišljenoga sustava iako je vladajuća istina možda pogrešna i u potpunosti lažna. Ovo je internet! Uvrijeđene djevojke i dječaci postižu izvanredne rezultate u školi, ali sada nisu omiljeni u svojemu krugu vršnjaka jer je proširena istina na vlasti. Pogrešno mišljenje sada već svi dijele. Velike posljedice mogu uslijediti. Sve te posljedice za jednu nepromišljenu radnju. Ovo je trenutak zloupotrebe slobode na internetu. Je li vrijedilo?

Alina Debogović, 8.b