JEDNA NESRETNA SREĆA

Bok! Ja sam jedna Sreća. Stalno sam nasmijana, radosna, pričam šale, uveseljavam druge…Zapravo, nastojim uvijek biti takva, no u zadnje vrijeme mi baš i ne uspijeva.

Znate, još davno prije, dok sam se tek upoznavala s ovim poslom, ljudi su bili mnogo više sretniji. Pronalazili su me u malim stvarima kao što su osmijesi, prijatelji, obitelj, druženja, sportovi, knjige, glazba… Danas  se sve preokrenulo. Više nikoga nije briga za sve ono gore navedeno, točnije ljudi su danas nesretno sretni. Traže me u mobitelima, računalima, novcu, igricama, internetu…Neki čak i u raznim ovisnostima, ali mene tamo sigurno neće pronaći. Barem ne dugotrajno. To je sve samo varka. Kada svu tu ,,sreću“ potroše, što će im ostati? Suze, tuga i dosada. Ja to ne želim. Borim se protiv toga. U svom višestoljetnom iskustvu susrela sam se s puno takvih slučajeva. Sjećam se jedne djevojčice, ime joj neću spominjati, cijeli dan bila je zaključana u sobi. Mislila je da će mene, Sreću, pronaći u cjelodnevnom tipkanju po tabletu, mobitelu, gledanju televizije i sličnim stvarima. Prvo sam mislila da se šali, jer tko bi prekrasno, sjajno, zdravo Sunce, zamijenio nezdravim, štetnim zračenjima iz tih tzv. sretnih uređaja. No, nije se šalila. Nitko se više nije šalio. Sve manje i manje djece je izlazilo van i igralo se, a sve više i više ih je poprimalo izgled zombija i zatvaralo se u kuće. To nije dobro! To nikako nije dobro! Zato sada više neću tugovati i žaliti za prošlim vremenima, nego uzeti stvar u svoje ruke! Ta ipak sam ja Sreća! Svima ću pokazati tko sam! I zaista, nakon nekoliko napornih godina truda i dokazivanja djeci širom svijeta da će mene sresti vani, na igralištu, a ne na tipkovnicama i  joy-stikovima, isplatilo se.

Djeca nasmijana trče van i sretna su. Sada kad su djeca sretna i radosna, kada znam da me traže na pravim mjestima, sada i ja-Sreća, mogu mirno i sigurno reći – SRETNA SAM!

                              Daria Domijan, 6.a